“Duša je moja čaroban kraj…”

Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem.

Evo danima sam doma ili kako se kod nas kaže kod kuće sam. Moj šofer i ja prošli smo u ovih par tjedana štošta, od otkaza do vraćanja na posao, rada od kuće, odrađivanja hrpe stvari za koje inače nismo imali vremena, a bome ni volje kad bismo se vratili s posla. Po cijele dane zujim u mobitel, tablet, na laptopu sam, pa onda pred TV-om. Vodi li itko računa o životu?! Život nam prolazi odrađujući posao na daljinu koji, uvjerena sam, nema nikakvoga smisla. Zašto se toliko forsira vrednovanje, zašto se ne misli na te male, velike osobe. Zar je opet u konačnici najbitnija ta ocjena. Zašto im nisu zadaci, pročitaj nešto, pogledaj film, prošetaj virtualnim muzejem, izađi van, diši, skači, pjevaj, slušaj glazbu, pleši, igraj se s braćom sestrama, druži se s roditeljima, igrajte društvene igre, posadi cvijeće, posadi salatu?! Ima naravno i svijetlih primjera, ali u konačnici je najbitnija ocjena. Recite što hoćete, neke stvari znam iz prve ruke, pa pobogu bila sam ta ratna generacija koja se par mjeseci u seoskom podrumu igrala nastave i proteplo se. I ovo će se protepsti. Puno je tu nelogičnosti, bez obzira na sve, strah i neizvjesnost su sveprisutani, a o tome kao da nitko ne vodi računa. Pitam se gdje su li samo ti stručnjaci, zašto šute, zašto ne upozore, zašto se ne oglase. Sve u svemu, nisam protiv, dapače super je da djeca imaju neku obavezu i strukturu dana, ali sadržaji i način na koji se to nameće mi je odbojan, posebno pristupi nadređenih koji nas vide kao maloumne. Strašno je to što ne vjerujemo jedni drugima i koliko god sam pomislila kako će nas ova situacija učiniti boljim ljudima, sada sam uvjerena u suprotno. Sad će isplivati štošta nelijepoga i nada da ćemo povući pouku i naučiti nešto iz svega ovoga iščezla je baš kao i ljepota cvijeta koji vene. pitanje je samo kakve li ćemo plodove ubirati od toga cvijeta?

Na svu sreću imamo dvorište i zadali smo si svakakvih poslova, tako da nakon odrađene fizikalije i svega poobavljanog spavam kao beba i presretna i prezahvalna što nam je suživot tolerirajući i uvažavajući i što je najbitnije dobro smo za sada. Čak i ja koja sam paničar i koji znaju koliko sebe volim, bar oni tako tvrde jer sam dok su padale granate nakon povratka iz Belgije plakala u podrumu od straha, a njima nikome nije bilo jasno zašto plačem, kao pa to samo padaju granate. Isto tako poludim na tu komociju, e to je samo virus neće mene. Hoću odgovornost, stručnost i razum u svemu ovome. Hoću cvijeće i knjige, ljepotu da sve ovo mogu izdržati, a školu na daljinu više uopće neću komentirati. Jer od Instagram stranice knjižnice, web stranice virtualne knjižnice pa do facebook stranice ne stignem još hrpu toga što bih htjela. Koliko je to moje radno vrijeme i koliko to trebam biti svima na raspolaganju? A opet ima ta škola na daljinu i svojih prednosti kad ste u svom gnijezdu i kad uživate u bračnoj idili (nije baš uvijek tako), ali konačno smo na medenom mjesecu i šofer ne mora voziti. Ljubit će volan kad ovo sve prođe, da se riješi te ženine idile! 😉 ‘Ko mu je kriv, nitko ga nije tjerao!

2 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s