“Ratnik Svjetlosti”

To je to mjesto!

Jutros sam se konačno odvažila dići guzicu i odraditi toliko planirani trening. Mislila sam trčati, ali nakon buđenja pjesmom gladnih mačaka ipak sam se odlučila za bicikl. I nisam otišla u polje kako sam planirala, nego me put opet odveo na moje jezero. Jezero moga djetinjstva, jezero mojih uspomena, ljubavi, mjesto gdje duša nađe mira i napuni se ljepotom. Rano jutro pola 6, kao u Dujmićevoj pjesmi, ide Ivana na Petnju. Uf, koliko ne volim sve te izletnike koji se odkada je počelo ovo s coronom šmucaju po jezeru. Ne volim ja njih ni inače, a sada posebno. Pa uspjeli su i zapaliti dio šume, nakon toga su dežurni općinari stavili oznake i zabranili pristup. A tko to poštuje? Zato nisam ni išla do jutros. I dođem i stvarno postavljena je ograda i svakom normalnom je jasno da se gore ne smije. Što tim ljudima nije jasno, pitam se? Mogu li mene spriječiti. Mogu, ali ja znam okolne puteve. Prođem sa sasvim druge strane za koju znaju lokalci, pokoji biker i istinski zaljubljenici u prirodu. I ne prekršim niti jedno pravilo, a koga ćeš sresti u pola 6?! Ajme, kakvu su baruštinu napravili od najljepšeg jezera na svijetu. Žabe krekeću, čaplje ih love, izmaglica se nadvila nad vodom. Takvu ju pamtim sa prvih pecanja, noćnih pecanja i aftera ljetnih pijanki ili druženja s gitarama, proslava rođendana. Koliko li sam samo vremena tamo provela. I dalje smatram da smo imali najljepše djetinjstvo baš zbog te vode, zbog tih kupanja, pecanja, druženja. Povezivala je nas nespojive i oplemenila nam živote tolerancijom, uvažavanjem i različitošću.

Od jezera nastala močvara!

A usput sam brzinski u košaricu na bicu stavila Coelhovog Ratnika Svjetlosti za fotosešn. U tobolac svoje velike dukse za takve avanture strpala sam knjigu i mobitel i krenula. Kako sam već rekla okolnim putevima došla sam na svoje najdraže mjesto na planeti.

Bukva, bic i ja!

Ti zvukovi, ta ljepota. Nisam slučajno uzela tu knjigu. Čitala sam ju jedno predivno ljeto na plaži u Žuljani, isto tako najdivnijem komadiću svemira. Knjigu s kioska na kraju su pržvakale sve, njih 4 suputnice toga ljeta. I kad sada razmislim, sve smo Ratnici Svjetlosti koliko god smo daleko, opet smo nekako blizu, opet nekako uspijevamo, opet nekako guramo. Mi Ratnice Svjetlosti.

Podsjetilo me, neke stvari ne treba zaboraviti

Ti predivni pejzaži i duša napunjena Svjetlošću.

4 comments

  1. Vidiš, uvijek me brine koliko propuštam fotografiranjem umjesto da uživam u trenutku… A kada opet gledam te fotografije ili slučajno naiđem na njih, zaboravim da sam to doživjela (usto, sjećanja mi se s vremenom također mijenjaju). I bude mi drago što imam fotografije.

    I da, ja i dalje vjerujem u slučajnosti. Možda namjerno, iz inata. Ne znam.

    Liked by 2 people

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s