‘Ajde, nakiti se tuđim perjem…

Perspektiva…

Mogla bih pisati kao bajku ili basnu s izmišljenim likovima gdje bi svaka sličnost sa stvarnim osobama bila slučajna, ali kako? Kako pisati bajke kad me ta stvarnost progoni. Zašto ljudi vole sebi pripisati zasluge, zašto sam ja Mujo Mujavi koji dudi i šuti ili grinta iza leđa? Koliko li mi je samo trebalo da saspem direktno u facu što kome ide. I onda se ja osjećam loše, ne oni. Pa kako su me odgajali ti moji roditelji, učitelji, vjeroučitelji? Zar sam ih ja jedina glupača slušala?! Dobra sam, dobra sam bila. Ali eto, razvezala se jezičina s godinama. A majke ti mile, samo 40 godina mi trebalo da se malo otkravim. A i nekako me boli briga, tko kuži, kuži, tko ne kuži njemu ne možeš ni nacrtati. A valjda kad se svi kidaju i kad bi si svi pripisali zasluge radim nešto dobro. Možda ipak ta moja neka vizija i poimanje svijeta ima smisla. ‘Ajmo bar taj svoj mali mikrosvemir učiniti boljim mjestom za život. Hajmo se barem potruditi biti primjer, drugima ostaviti bolje.

Mi svoj, definitivno činimo, činim i poslovni i privatni. Volim odskočiti, volim doskočiti, volim iznenaditi, uvijek se to nekako posloži, uvijek se iskristalizira. Zahvalna sam nekim ljudima, nekima ne dam blizu, ne volim njihovu energiju blizu sebe, ali dragi su mi, ne svi doduše. Pojedina licemjerstva i stilovi života nisu moja vizija, a dobro je da se znam staviti u okvire i procijeniti. Negdje je čini mi se samo zavist u pitanju. I nije mi jasno kako se ne mogu iznad toga izdići, kako se uvijek vraćam u te neke začarane krugove i kako me pojedini komentari kolega, obitelji, poznanika, prijatelja dotiču, a sasvim nepotrebno. Ma nauči se čovjek s vremenom izdići i shvati da ne mora biti u pravu, neka su drugi u pravu i bitni, meni je bitan moj mir i srce i glava na mjestu koji znaju da bez moga tača ništa od svega toga. I pustiš ih da se cvrlje, da misle da mogu, da znaju, … Onda nastupam ja. I opet će tako biti.

A do tada ovo ljeto bez mora, ovaj godišnji bez kupanja hoću provesti najbolje što znam i umijem. Kreativno i konstruktivno, s puno ljetne zalihe baš kao vrijedni mravac. S travaricama, likerima, sokovima, đemovima, salatama, čajevima koji će zimu učiniti toplijom, zdravijom. Skupljam i prikupljam svašta, organsko i zdravo. Zaliha se polako puni, a još planiram uz likere od maline, višanja, kadulje, mente, praviti likere od aronije i drijenka. Travarica je sa šibenskim travama, sokovi su od malina, crnog ribizla, bazge, višnje, breskvi i još eventualno kupina par litrica. Đemovi su maraska, malina, breskva + crveni ribizl i čekamo šljive. Salate su trenutno krastvaci, kupus i paprika, a još će biti čista paprika i cikla. Čajevi su bazga, menta, kadulja. Jedino što mi se ne da praviti kremice, ove godine sav neven je samo cvjetao i ocvjetao. Živcira me što svi samo uzimaju kremice, ne mogu nikome naplatiti, a potrošim čuda novaca za tu prirodnu kozmetiku, tako da nema više muktarenja, samo za sebe pravim i to kada dobijem smilje s Paga.

Sretna sam i zahvalna na tih par slobodnih dana svog šofera. Tada zujimo i navozavamo se po ovoj našoj Slavoniji i Baranji, nekada autom, nekada skuterom, ovisi gdje i koliko daleko planiramo, neplaniramo. Koliko li smo ljepote otkrili u tim našim lutanjima. Kao da nas nagrađuje krajolik, trenutci, mirisi, boje, pejzaži i ljudi koje susreće, životinje posebno. Nekim stazama nisam kročila od djetinjstva, nekih se uopće više ni ne sjećam, ali opet gradimo neke uspomene, neke zajedničke trenutke i opet se upoznajemo, bolje. Nekada šutimo, nekada se glasno, jako glasno raspravljamo, nekada se samo dodirujemo, a ponekad smo odsutni. Svako sa svojim mislima i poštujemo to, jer znamo da se na kraju uvijek susrećemo. Tu smo si bez obzira na sve. I dalje se volimo i planiramo. I kao da smo svakim danom korak bliže onome o čemu sanjamo od prvog našeg susreta, valjda. Nekada s figom u džepu, ali je to ono što čekamo i očekujemo svih ovih osam godina.

Piskaram, slikam, fotografiram, za ništa nemam ekstra talenta, niti imam publiku i opet piskaram i objavljujem i kratim si dane i osjećam se dobro, ponekad. Uglavom sam svjesna da svemu tome treba još puno dorade, finoće i publike, a opet nekako mi najblesavije odustati i sav taj svijet skriti u sebi ili griješim?

Kao da se ta zbrka misli iskristalizira na trenutak, kao da ima terapeutski učinak, možda je to smisao ovih mojih struja svijesti koje se iz dana u dan mijenjaju?

2 comments

  1. Nemoj ni slučajno misliti da se ne izdižeš iznad nekih ljudi i situacija samo zato što te dotiču. Da te ne dotiču, bila bi jedna od onih apatičnih ljudi, a to nikako nije dobro – ni za tebe (drugi su sad nebitni u ovoj priči).

    Vidim ja tu tvoju oazu i u virtualnom prostoru, suosjećanje, dobre namjere i toplinu, čak i ako su povodi i uzroci za pisanje teški.

    A da je pisanje svojevrsna psihoterapija, to je jasno. Poput razgovora s prijateljem – a vidi, obraćaš se svima nama i nesebično dijeliš svoju intimu, razgovaramo i dijelimo utjehu kroz lijepe riječi.

    More će preživjeti, bit će manje zagađeno pišalinom 🙂 Do tada, imaš svoju oazu ljubavi i mira – i online i offline.

    Puno pozdrava i zagrljaja šaljem ❤

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s