Popeli se mi na najviši vrh Slavonije

Nije sva Slavonija ravna, dobro je to napisao Matko Pejić, doduše čitala sam ulomak iz čitanke za, čini mi se, 8. razred i predavala ga učenicima. Od tada je prošlo barem dvanaest godina, a ja se još nisam udostojala pročitati te Pejićeve putopise. Računa li se ako ih živim? Ako sama istražujem, ako sama otkrivam i stvaram neku svoju priču jer valjda se u tih stotinjak godina nešto promijenilo i nije isto. Sad sam malo istraživala i definitivno ću se sa Skitnjama uhvatiti u koštac i po svemu sudeći uživati, uživati u koloritu jedne izrazito obrazovane osobe koja je svijet morala vidjeti na neki drugi način.

Ovo je kako ja vidim naša skitanja, naše avanture. E, to je ponekad tragikomedija. Suočavanje s vlastitim granicama i izlasci iz zone komfora od mene najblaže rečeno ne čine ugodnu osobu. Jadan moj Šofer sa mnom. Zaista ne znam odakle mu strpljenja za takve moje eskapade. Znači, sve je lijepo počelo. Već u petak navečer smo si pripremili ruksake s hranom, vodom i svim ostalim potrebnim i nepotrebnim glupostima. Sad ih nakon smrzavanja ona dva lika na Papuku i ne vidim kao gluposti. Naime, Šofer je kupio kocke i šibice za potpalu koje se mogu zapaliti i mokre, sprej protiv divljih životinja, bateriju i tako svašta nešto. Uglavnom, suhe čarape u rezervi, dekica i slatkiši za motivaciju i pad morala, ma sve. Već smo i dosta opreme pokupovali, one Alpinine gojzerice najbolja su investicija ikad, brzosušeće garderobe, proučili rutu, pogledali zahtjevnost staze. Kako ruta kreće sa Strmca, a do tamo nam treba cca sat vremena, digli smo se u pola 7 da bismo krenuli u 7 sati, a s planinarenjem krenuli u 8. Sve se dobro posložilo, kako smo isplanirali, tako smo i realizirali. Parkirali se u vikend naselju na Strmcu, pojeli po sendvič i krenuli. Put vas vodi pokraj potoka Šumetlica, a kasnije markacije i putokazi vode šumskim putevima. Putem se voda cijedi tako da cijelo vrijeme imate potočić kojim možete hodati, jer on ispire blato i tvori najčvršći put od ispranog kamenja. Cijelo vrijeme šumskog puta prati vas lagana uzbrdica i vodi vas do šumarske kuće, a ispod vas se proteže duboki kanjon iz kojega dopire žubor vode. Prizori oko vas su nevjerojatni, predivna šuma kojoj se vegetacija razlikuje i od Papuka i Dilja, stvarno je čarobna. Da biste došli do Brezovog polja možete ići tim blatnjavim šumskim putem, mi smo se odlučili ići šumskim putem preko Dobre vode do vrha. Uspon je popriličan, ali idete predivnim šumskim putem kroz kojega, naravno, teče potočić. Ustave Šofer, čekajući mene, štapom razmiče da bi voda imala što bolji prolaz. Ja za to vrijeme grintam i psujem, kako su mogli stazu označiti jednostavnom i nezahtjevnom kad se ja s njom borim i na rubu sam suza. Psovke mi daju moto za dalje, a i Šofer shvaća pa usporava. Njemu je najbitnije uključiti aplikaciju hodanje i pratiti što i kako, a nikako da shvati za neko vrijeme i natjecanje mu treba drugi suputnik. Mene voli i ne želi me se odreći, ni sama si drugačije to ne znam objasniti.

Kad se dokopate šumskog puta, kad smo naravno odabrali lijevo na križanju staze, jer imate opciju da možete birati dva puta, odabrali smo baš lijepi put. Bilo me je strah mina pa smo se striktno držali označene staze, a i koliko ima tragova divljači, teško da one nisu pronašle mine. Sigurno se lovci ne usude gore zbog mina pa životinje žive na miru. Put je trebao biti 7 km, ali naravno da nije, nakon 9 km bili smo na najvišem vrhu Slavonije, Brezovo polje, 985 m nadmorske visine. Zadnjih stotinjak metara uspona bilo je puno snijega koji se dobrano otapao, a isto tako i otežavao hodanje. Možda je čak i teže prtiti takav mokar snijeg, nego hodati blatnjavim putevima. U svakom slučaju popeli smo se gore, poštujući oznake za minska polja, rasklimani vidikovac na kojeg moraš biti ludo hrabar se popeti i za divno čudo planinarske bilježnice za upis. Prije nas je prošla grupa planinara, njih šestero, došli su stazom kojom smo se mi planirali vratiti. Budući da su stol i klupe u gustoj jelovoj šumi, odlučili smo se naći usput suhi panj i na njemu si napraviti ručak kao nagradu što smo se uspješno dokotrljali gore. Prilikom dolaska zajedno smo pjevali Aleluju iz sveg glasa ne sluteći što nas tek čeka. Nakon naslikavanja pronašli smo panj na kojega smo raširili dekicu, izvadili sendviče, cedevitu, sok od višnje i kavu. Čokoladice su prevara za dodatni mot. Bubi koji se ne odvaja od nas, osim što povremeno mora provjeriti gdje su te srne, jeleni ili što li već uvijek dobije dobar dio naših sendviča, a vodu mu ne nosimo. Pije iz potočića, mlaka, a jede i snijeg i valja se i hladi i uživa. Čini nam se da imamo najsretnijeg psa na svijetu.

Nakon okrjepe krećemo dalje, stopa ima od ovih planinara koji su došli prije nas i koji idu dalje u Okučane, a mi se vraćamo na Strmac gdje nam je auto parkiran. Sve djeluje uobičajeno, malo samo zarastao put, ali tu je i pristojno je označen. Razrovano je sve, valjda od divljih svinja, ima Kruno sprej, ja štapove, neće one nama ništa. I stvarno prolazimo bez problema, sve se čini super dok nismo došli do jednog proplanka ispod kojeg ne vidite put. Tko je vozio auto na takvim dionicama zna o čemu se radi. Znači, takav spust da bi Janica i Ivica osjećali respekt. Sva sreća ovaj put sam se sjetila ponijeti štapove jer bez njih ne znam što bih. Lijeni ste se vraćati, naravno i što mi drugo preostaje nego stisni petlju i kreni. Mic po mic, govorim Kruni da ću kad se spustimo na ravnicu poljubit zemlju, on me zeza i pjeva Mišinu pjesmu Poljubi zemlju po kojoj hodaš… Mrtva ozbiljna odgovaram: “Ja ću sad stvarno poljubiti zemlju” – i jesam, poljubila sam ju. Mislila sam da je to kazna za one psovke na putu gore, ali ne to nije bio kraj to je tek bila uvertira, takvog jednog spusta kojeg ću pamtiti cijeli život. Na dionicama mi je Kruno morao uzeti štapove da bih se doslovno hvatala za zrak i spuštala guzicu dolje, a tek iznad bolnice/stacionara na Strmcu. Tamo mi se svijet srušio, tamo su suze krenule od očaja, od muke, od nemoći, od zarobljenosti. Nema nazad, a kad vidite što vas čeka. Užas, plačem i proklinjem što nismo išli šumarskim, blatnjavim putem. Kruno šuti, sad vidi da je ozbiljno, sjedim iza bukve i ridam, ali vidim kraj i vidim da ću uspjeti. Tješim se, bolnica je blizu, ako se i polomim, valjda će me netko pokupiti. I spuzam još to malo u suzama, na drugom kraju vidim ljude koji se šeću po asvaltiranoj cesti i mene gledaju u čudu, uplakanu i odakle dolazimo. I da avantura ne bi imala kraja, kad se napokon spustimo dolazimo pred nabujali potok, pravi planinski potok. I gledamo, šuti i Kruno, ne usudi bilo što reći jer sam stvarno na rubu očaja. Provjerim štapovima dno potoka, tvrda je podloga. I mrtva hladna prešećem preko potoka i pređem na drugu stranu, Kruno je valjda isto tako, nisam vidjela od suza. Stvarno su se isplatile te Alpinine gojzerice, mokra mi je samo ona noga preko koje se prelila voda, druga je suha. Preobujem čarape i na aplikaciji vidim da do auta imamo još barem 2 km hodanja. Dolazim k sebi, dolazimo k sebi, slikamo te zapuštene ljepote, a sa sunačane strane gledaju nas jaglaci. Vrijeme nas je pomazilo, sunce nam je bilo cijeli dan. Toplo i vedro, s drugog izvora Lovrak, prvi je bio Dobra voda pijemo vodu i ostatke cedevite. Sad se već mogu smijati pa je i Kruno opušteniji. Na izvoru nas biciklist pita od kud mi? “S Brezovog polja”, kaže Kruno i kako se zove staza kojom smo došli, ja takve stvari ne pamtim. Veli biciklist: “Najgoru ste stazu izabrali!” Sad znamo i mi. Zar ne bi te planinarske oznake trebale imati neka upozorenja. Ili nam kriteriji nisu isti? Zar nije dovoljan strah od lovaca nedjeljom?!

Sretno svima koji se upuste u ovako nešto, pitam se – jača li me to mentalno ili sebe upoznajem iz druge perspektive. Zašto ne mogu biti cool, zašto moram plakati, psovati? Olakšavam li si tako?

2 comments

  1. “Najgoru ste stazu izabrali!” heheheheheh 😀 :D: D
    koja si ti samo kraljica. E dobro si opisala – tragikomedija 😀 Sve sto si prošla , znam sveeeee. Sve sam i ja prolazila. Bez štapova nikad na planinu, toliko puta su me spasili. A koliko sam doslovno puta sam sjela (proklizala i sjela) i spustila se tako, što zbog leda, što zbog blata. Mene smijeh opali pri tom padu, pa i oni oko mene se počnu smijati. Što ću, heehhe 😀
    Ja poslije planinarenja, ili trail-a – vremena i dionice provedene na planini, toliko sam ponosna na sebe. Toliko se osnažila u mislima. Razrijesila sa sobom trenutne dileme/dešavanja… Jednom sam i uzvrnutog zgloba hodala 15km, hehehe ne pitaj kako, al do cilja dosla 😀 A pri padu sam vrisnula iz sve snage. Poslije ovoga sam se spotaknula i granu i zaplivala po zemlji i opet vrisnula, eheheh
    I nema veze za suze. Samo si izbacila iz sebe sve. Suze čiste.
    I da znaš, PONOSNA SAM NA TEBE. Hvala ti za ovaj tekst, divna moja :* :* ❤ ❤

    Liked by 1 person

    • O hvala ti draga Selma, tek jutros sa sobom mogu baratati, a da me samo malo boli!!! 😉 A i dalo mi snage neke stvari stavit sa strane, da ne kažem nešto prostije 😉
      Isplatilo se definitivno, a ti si žena zmaj, svaka čast! Ljubim! 🙂

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s