Ruka u ruci

Mi

Imam ljubav, imam tu neku čudnu privrženu, nezasluženu, iskrenu, čistu ljubav. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem zašto? Kako? Uglavnom sam sretna, sad sam postala i zahvalna. Ali za ruke se više ne držimo, ne mogu biti nečija torbica, niti želim torbicu kraj sebe. Jutro prije posla i držanje za ruke, e pa to ne ide. Nije da čarolije nema, nego svjesno koračamo svatko za sebe, ali zajedno. Nema više ovisnosti, posesivnosti, u istom pravcu poštujući različite osobnosti, a tako protkane, prepletene i spojene, nekad stvarno pomislim zauvijek spojene. Stvaramo zajedno, podržavamo i kočimo jedno drugo kada je to potrebno, nema tu više zaljubljenosti, tu je sada neka viša forma, a ispred svega povjerenje. Nije da ne maštarim i ne odem kojekuda, ali sve ostaje samo u glavi. I lijepo mi je, ne mogu kriti, reagira cijelo tijelo, ali moju maštariju realizira Moj Zauvijek. I to je ono najljepše, pročitane misli, zadovoljene potrebe, trnci i uzdasi, osmijeh i predanost, angažman i realizacija. Djela su tu i djela govore da smo mi tu, neobični, ili sasvim obični i jednostavni. Prije to, bez pompe, potrebe za dokazivanjem, gledajući svoja posla, ne fascinirajući se materijalnim stvarima, nekretninama i pokretninama drugih, ne uspoređujući se. Radimo po svojih srca mjeri i nadamo se, i učimo, i mijenjamo, i pokušavamo, i padamo, i plačemo, i gubimo, i dižemo se, i liječimo se, i pomažemo drugima, a bome pomažemo i sebi. Nekako kao da nas je zapao baš težak put, ali pomalo, stresajući sa sebe distraktore i sisače energije, nametljivce i okoristivače, kročimo prema onome što si želimo. Iz tjedna u tjedan rastemo u spoznaji, a istu čežnju dijelimo s drugima koji nas razumiju, koji žele isto. Jedino što nam svima nedostaje je fizički kontakt, ali i monitori su bolja alternativa od čekanja.

Podižem se u više sebstvo da ne psujem velikog vođu od ranog jutra i njegovu bahatost koja mi odjednom dozvoljava da pijem kavu na tamo nekoj terasi koju također dozvoljava on otvoriti. Strašno mi je to prihvatiti da jedan čovjek, da oni tamo neki koji su kao vlast određuju nama svima kako ćemo se ponašati. Pucam po šavovima od ovog ludila, od cijele ove situacije, a dosad sam kao bila dobro. Isplašeni i izmanipulirani ljudi s hrpom kodntradiktornih informacija raznih piskarala, znanstvenika, političara, teoretičara zavjera otuđuju se od svega, od života što je najžalosnije. Tko će to nadoknaditi? O tome uopće ne smijem razmišljati, petak je danas, a opet kako se isključiti iz života. Pustite druge da odlučuju u vaše ime. I zato se okrećem na drugu, ljepšu stranu, baš kao Mile Kekinov jer mi duša ne podnosi tužne prizore! A i gđa. Kekin me uistinu oduševljava, čitajući i slušajući ju vrati vam se vjera u čovjeka i zdrav razum.

Ponekad zamišljam da sam ova panda!

Nastojim imati povjerenja u život, da sve se to događa za moje, za naše više dobro, možda iskusim i ono čemu se ne nadam. Prepuštam se i glumim pandu. I mantram i ovo će proći… A govna su doslovce otišla sinoć!

Pokrenu se neki stari snovi, nestanu strahovi i vrati se želja. Više se ne čini kao nedostižna, više nije nemoguće, približava se. Malo srama samo treba staviti sa strane i uhvatiti se u koštac s promjenama, s dugovanjima i nadoknađivanjem propuštenoga. Prilika se možda otvorila, ili sam ju sama progurala. Nije bitno, samo ovaj put bi trebalo ustrajati, samo ovaj put ne bi se smjelo odustati. Ako je 300 ljudi bilo zbog tebe ružičasto i suprotstavilo se nasilju u školama, možda i ovu priču mogu izgurati konačno na čistac, pa da budem u miru sa sobom i onda neka bude što biti mora. I uporno se sa sobom mirim da ne mogu biti ono što nisam, nisam bogomoljka, nisam tračara, nisam moderna, nisam snob, nisam šminka, jednostavno nisam zanimljiva: dosadna sam, ne varam i ne drhtim, imam razumijevanja za prave probleme, za ozbiljne dijagnoze, a plitke razgovore i teme izbjegavam. Ne vole me mnogi, čopkaju i spaćkare, dodvoravaju se svima. Ne valjam svima, nikad ni nisam, niti želim, niti razumijem tu potrebu. Ne mogu samo vrtjeti istu priču, a bježati od pomoći, ujedno i igrati se s vatrom. Prkositi, inatiti se, glumatati, to ne podnosim, žao mi je moje cool dame. Ja sam dosadna, vjerna žena koja je sve to o čemu pričate probala kad je za to bilo vrijeme i sad se čudom čudim kako se to nekome još uvijek da. Ne želim se ni sjećati, ni ponovno proživljavati te emocije pričajući o tome, zato još više poštujem, zahvalna sam i čuvam taj naš zajednički, uravnoteženi život. Ne kažem da ne bude i da neće biti turbuletnih vremena, ali ih sama ne želim prizivati svojim eksperimentiranjem i znatiželjom. Sada tek savjet izživi se ima smisla. Izživila sam se, moglo bi se reći, iživljavala sam se, probala sam sve i svašta i što Balašević kaže, kraj kakvih sam se krokodila budila, čuvam ovo što imam grčevito kao najfiniju porculansku ili kristalnu zdjelu i ne dam nikome da naruši naš sklad.

A i ako se dogodi nešto, onda to nitko neće znati, tako se poznaju prave dame, molim lijepo!

Ovako nekako :))))))

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s