Razgovori sa sobom

“Samo želim pronaći neki unutarnji mir i mislim da stižem tamo polako, ali sigurno.”

 Toni Collette

https://www.youtube.com/watch?v=FgSZgakakLw&t=892s

Prvi naslov ovog bloga mi je pao na pamet Pobijediti sebe, ali sam se predomislila. Već imam takav naslov bloga. Sad se pitam zašto samo jedan? Cijeli ovaj blog i ono o čemu pišem je pobjeđivanje sebe i pomicanje nekih vlastitih granica. Dijelim s nekim nepoznatim ljudima neka svoja iskustva, strahove, ideje, snove. I sviđa mi se to. U tom našem malom krugu u kojem jesmo, nemam potrebu ići dalje, za sada. Bojim se ogoliti se, otkriti se svima. Vi koji ste tu i to mi je ponekad puno. Ali to mi je nekako uzajamno, nadahnjujete vi mene, nadam se da nekim retkom, nekom rečenicom nadahnem i ja vas.

Evo, odgudili smo tih 100 dana s preko 10 000 koraka. Tu je i dokaz, digitalna medalja. Nikad u životu iz ničega nisam dobila medalju, tako da me ova digitalna baš veseli. I što sad? To je glavno pitanje. Sva sreća pa sam čitala svašta i bila spremna na prazninu nakon postignutog rezultata. Nisam željela da prođe tek tako i kako se zadnji dan hodanja poklopio sa Saint Patrick’s day odlučila sam to bar obilježiti. Namjerno pišem Saint Patrick’s day jer smo njega obilježavali. Ove ultra hrvatske protivnike bilo čega stranoga ignoriram i s guštom slavim irski praznik. Oduvijek sam veliki zaljubljenik u irsku glazbu, obožavam taj zeleni otok, njegovu kulturu, ples, ljude, sve. Cijela ta očaranost seže u studentske dane, puno prije ovog hrvatskog egzodusa tamo. Da sam i ja morala otići iz Hrvatistana, sigurno bih išla u Irsku, a ne daj Bože u Njemačku. Moj Šofer ne dijeli sa mnom tu očaranost, on je više tamburaman, ali dobro. Razmišljala sam kako bih ga mogla prevariti i proslaviti to s guštom. Za početak sam isprintala i obojala djeteline i nalijepila ih na narančasti papir. Djeteline su ispale odlični podmetači za Guinnessa. Pivo sam išla kupiti u diskont pića, da bih me trgovkinja pitala: “Gospođo, a šta vam je taj Guinness?” – Pivo, odgovorih,

“Nemamo” – odgovori trgovkinja diskonta pića koja nikad nije čula za Guinness pivo?! Još to ne vjerujem.

Kad sam shvatila da ga nemaju u diskontu pića, već sam izgubila svaku nadu da bi možda moglo biti u obližnjim Plodinama. Za divno čudo tamo je bio, paket četiri limenke, kao naručene su me čekale. Kupila sam i neki čips na akciji, poslije tolike šetnje da se nagradimo, baš me više briga za te kile. Nije to bio kraj. Na blagajni se dotična blagajnica nije mogla načuditi da jedna limenka košta 15 kn i samo što me nije pitala: “Gospođo, jeste li vi ludi?”. Preduhitrila sam ju i odgovorila: “Znam, znam, pojedinačno mi ih naplatite.” I drugi ljudi su me gledali u čudu, tipa k’o je budala koja daje tolike novce za pivo, jer je blagajnica toliko galamila da su čuli svi koji su bili tamo. Doma sam raspakiravajući rekvizite uspjela i Šofera pridobiti, brzo smo otišli odšetati još to što nam je ostalo koraka, a onda s guštom slušali Dublinerse, pili Gunnissa, koji je vrijedio svake lipe i grickali čips. Čak je i moj brat digao guzicu i došao si po pivo. Divan završetak hodačkog izazova. Jedino smo se zabrinuli što nam medalju nije mobitel dodijelio odmah. Već znam proceduru, sutradan je osvanula, nakon ažuriranja sustava. Nekako je to baš nešto veliko za mene, za nas. Uspjeli smo. I nastavili smo, malo trčimo, malo hodamo. 5 km sada u kombinaciji trčanje, hodanje odgudim za 16 minuta brže, nego kad sam počela. Sljedeći cilj mi je tih 10 km, Šofer me uvjerava da ću moći, samo polako i strpljivo. Želim mu vjerovati, ali nešto sam baš skeptična. Teško mi je jer me “natjerao” produžiti korak prilikom trčanja, a majketi mile koliko je to sve naporno. Svaka čast svima kojima je to lako i prirodno, ja se lomim i patim strašno. I onda frend otrči 100 km, skine svoj državni rekord, valjda kao i onda kad smo ga čekali poslije prvog polumaratona u Rijeci. Mi se još nismo odlučili u kojoj birtiji ćemo piti kavu, on je otrčao 21 km. Malo mi je to motiv, bez obzira na sve što se u međuvremenu izdogađalo. Pa valjda ću bit u stanju riješiti tih za sada nedostižnih 10km.

Uspjeli smo, upornost se isplatila

Volim taj svoj sadržajni život. Ovaj tjedan je bio baš konstruktivan u tom nekom profesionalnom smislu. Ljudi koji vas uče, koji vas inspiriraju, djeca koja uče od vas, koje činite boljim ljudima. Baš sam ponekad sretna što sam dio tako jedne divne priče, koju ovaj puta ni pandemija nije uspjela ugasiti, a bome ni srezati joj krila. Baš sam sretna dijeliti stol i hranu s tako velikim ljudima, velika je to privilegija, privilegija hrabrih i jednostavnih.

“Moja” knjižnica i ja

Zahvalna za sve. Još Stručnu pripremu za posvajatelje odradimo i možda prije Uskrsa budemo u bazi posvajatelja. Dobro su mi Josipove savjetovale, da si ne postavljam rokove kad je posvajanje u pitanju. Poznavajući naš sustav sve prije Božića će biti odlično. Motivacijsko pismo za centre je spremno i koliko god sve to sporo išlo, ova priprema, edukacija ili kako god se to zvali je toliko korisna i toliko nam bila potrebna. Zahvalna sam svima koji su nam omogućili da u radno vrijeme izostajemo jer tako je jedino moguće. Je li slučajno da sam se Josipovih sjetila baš na današnji dan. Tolike slučajnosti ne mogu biti. Samo ću ja jednoj svojoj Josipi koja je obilježila najveći period moga djetinjstva i života zasigurno, otići zapaliti lampion, lijepi ljubičasti i reći joj koliko mi nedostaje glupača. Jebala te ta tvoja Irska i taj tvoj Tunižan, zar je tako moralo biti? A možda ti dođem 21., na tvoj rođendan s prvim danom proljeća. Fališ do neba, pozdravi mi Luku gore, zajebavate se sigurno na moj račun! Pusa

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s